Zagrebački ljetnikovci skriveni su prsten vila na sjevernim obroncima grada, nastalih od 18. do prve polovice 20. stoljeća. Nekad su u njima ljeta provodili biskupi, plemići i industrijalci, a danas se u istim kućama susreću nasljednici starih obitelji, diplomati, redovnice, političari i – novi tajkuni.
Zamisliti stari Zagreb bez ljetnikovaca znači zaboraviti kako je grad disao tijekom ljetnih vrućina. Još od 18. stoljeća elita bježi iz zagušljivih ulica Donjeg grada prema hladovini sjevernih brežuljaka, gdje niža temperatura, šuma i pogled na grad stvaraju savršenu kulisu za „ljetni salon“ pod otvorenim nebom.
Sustavno istraživanje pokazalo je da je između 1736. i 1938. godine izgrađeno 96 zagrebačkih ljetnikovaca – cijeli paralelni grad vila, perivoja i sjenica iznad tadašnjeg urbanog središta. Do danas je sačuvano više od polovice tih zdanja, iako su mnoge kuće izgubile izvorne vrtove, oranice i gospodarske zgrade koje su nekoć činile cjelovit ladanjski ansambl.
Gdje se ljetnikovci skrivaju
Najveća koncentracija ljetnikovaca nalazi se u zelenom pojasu iznad grada – od Maksimira i Rima preko Bukovca i Remeta do Gračana, Šestina, Vrhovca, Pantovčaka, Tuškanca i Jurjevske. Na istoku su vile vezane uz biskupski park Maksimir, koji je krajem 18. i početkom 19. stoljeća preuređen u reprezentativni pejzažni perivoj i dodatno potaknuo razvoj ladanjskog pojasa.
Na zapadu ljetnikovci niču uz zavojite ceste Pantovčaka, Vrhovca i Tuškanca, obično povučeni od ulice, s kućom na uzvisini i vrtom koji pada prema dolini, tako da se iz salona pruža pogled na grad, a iz vrta na šumu. Danas su mnogi od tih objekata okruženi novijim zgradama, ali ih i dalje odaje slobodnostojeći položaj i neuobičajeno veliki vrt za gradske uvjete.
Tko ih je projektirao
Najstariji ljetnikovci iz 18. stoljeća obično nemaju jasno zabilježene autore; gradili su ih anonimni majstori vezani uz crkvene i plemićke naručitelje, oslanjajući se na klasične oblike i lokalnu tradiciju. U 19. stoljeću na scenu stupaju školovani arhitekti i inženjeri, a ljetnikovci dobivaju historicističke fasade s neorenesansnim balkonima, neobaroknim zabatima i simetričnim vrtovima koji podsjećaju na umanjene dvorce.
S početkom 20. stoljeća u ladanjsku arhitekturu ulaze secesija i moderna: pojavljuju se veće ostakljene verande, jednostavnije linije i snažniji naglasak na otvorenim terasama okrenutima prema pejzažu.
Tko je nekad ljetovao u vilama
Prvi zagrebački ljetnikovci bili su u vlasništvu biskupa, kanonika i plemstva, koji su tražili mirno utočište izvan tijesnog i zagušljivog gradskog tkiva, ali dovoljno blizu da ujutro mogu sići u grad na posao i sjednice. Ljetovanje u takvoj vili značilo je privatne mise, šetnje sjenovitim perivojima, čitanje u hladovini lođe i primanje uzvanika uz glazbu, vino i rasprave o politici.
U 19. stoljeću u te iste krajeve useljava novo građanstvo: industrijalci, odvjetnici, liječnici i bankari, koji ljetnikovce doživljavaju kao dokaz društvenog uspona jednako kao i kao mjesto odmora. Na terasama iznad grada dogovarali su se poslovi, planirao razvoj Zagreba i prelamale društvene mreže, pa su ljetnikovci često bili neformalna pozornica gradske politike.
Tko u ljetnikovcima živi danas
Danas su mnogi sačuvani ljetnikovci u privatnom vlasništvu, pa u njima žive nasljednici nekadašnjih obitelji ili novi vlasnici koji su ih kupili kao prestižne rezidencije. Neki su objekti podijeljeni u više stanova ili prenamijenjeni u uredske prostore, čime se održava građevina ali mijenja izvorni karakter jednoga velikog obiteljskog doma s perivojem.
U nekim ljetnikovcima smještene su diplomatske misije ili redovničke zajednice. Tako su nekada intimne ladanjske kuće postale pozornice službene politike, diplomacije i crkvenog života, ali su zadržale ista stabla i iste poglede prema gradu.
Tajkuni iza visokih ograda
U novije vrijeme dio zagrebačkih ljetnikovaca i vila na elitnim lokacijama poput Pantovčaka, Tuškanca, Vrhovca, Gornjeg Prekrižja ili iznad Mihaljevca završio je u rukama bogatih poduzetnika i tajkuna. Medijski tekstovi i nekretninski oglasi bilježe da su pojedina povijesna imanja otkupljena za milijunske iznose, pri čemu su vile obnovljene, nadograđene bazenima, garažama i sigurnosnim sustavima te pretvorene u svojevrsne „privatne dvorce“.
Ti suvremeni stanari rijetko ističu povijesnu vrijednost kuće u javnosti; ljetnikovac im je istodobno investicija, statusni simbol i skrovito utočište daleko od pogleda grada. U tom smislu tajkuni samo nastavljaju tradiciju: od plemstva preko građanske elite do današnje ekonomske kreme, moć u Zagrebu već se stoljećima najradije smješta u hladovinu iznad grada, iza visokih ograda.
Što nam ljetnikovci govore o Zagrebu
Zagrebački ljetnikovci nisu samo lijepe kuće u zelenilu, nego i zrcalo u kojem se čita povijest grada: tko je imao moć, kako se živjelo, gdje se odlučivalo o budućnosti. Danas, kad šetač prolazi uz obraslu ogradu ili obnovljeni ulaz s diskretnom portom, možda i ne zna da gleda u kuću u kojoj se nekad svirala violina, a danas parkiraju crni automobili.
Za znatiželjnike je to poziv da skrenu s uhodanih ruta i krenu „uzbrdo“: iza svake zarasle kapije ili elegantnog portala možda se krije upravo ona priča koju Zagreb najradije prešućuje – da su njegovi najbogatiji stanovnici oduvijek bježali od grada, ali nikad predaleko od njega.
Piše: Natalija Bilić
