Malo koji europski grad ima na svom području i u neposrednoj okolici toliko dvoraca, kurija i utvrda kao Zagreb, od srednjovjekovnog Medvedgrada do baroknih i historicističkih ladanjskih dvoraca poput Brezovice i Kulmerovih dvora. Nekad su u njima živjele plemićke obitelji koje su upravljale velikim posjedima, a danas u istim zidinama nalazimo redovnice, privatne poduzetnike, iznajmljivače luksuznih prostora ili samo – uspomene i paučinu.
Medvedgrad i Susedgrad: od ratnika do posjetitelja
Na južnim obroncima Medvednice uzdignut je Medvedgrad, moćna utvrda iz 13. stoljeća kroz koju je tijekom stoljeća prošlo više od 150 gospodara, od kraljevskih namjesnika do velikih plemića. Danas ondje više nitko ne stanuje; utvrda je obnovljena, pretvorena u memorijalni prostor i posjetiteljski centar s jednim od najljepših pogleda na Zagreb, a umjesto vojnika ondje dolaze planinari, turisti i školske ekskurzije.
S druge strane Medvednice stoje ruševine Susedgrada, nekoć važne utvrde koja je štitila prilaz Zagrebu i bila sjedište lokalnih velikaša. Danas je to napušten arheološki lokalitet bez stalnih stanovnika, tiha kulisa za šetače i ljubitelje povijesti koji tek iz fragmenata zidina mogu naslutiti nekadašnji plemićki život.
Brezovica i Kulmerovi dvori: od plemstva do elita 21. stoljeća
Dvorac Brezovica, jedan od rijetkih pravih dvoraca na području samog Grada Zagreba, stoljećima je bio u rukama europskog plemstva i crkvenih redova. Danas je u vrlo lošem stanju i uglavnom prazan; iako formalno ima vlasnika, zapravo ga “naseljavaju” tek grafiti, vlaga i poneki avanturistički fotograf ili urbani istraživač.
Potpuna suprotnost su Kulmerovi dvori, smješteni iznad Šestina, koje su nekoć držale plemićke obitelji Kulmer i druge aristokratske loze. U 21. stoljeću postali su simbol novog hrvatskog “plemstva”: dvorac je renovirala obitelj Todorić, danas podijeljen na više suvlasničkih dijelova, a prostore iznajmljuje tvrtka povezane članice obitelji za ekskluzivne događaje i smještaj – dakle, u njemu ne živi više jedna velika obitelj, nego ga povremeno “nastanjuju” klijenti, gosti i organizatori evenata.
Lužnica i Novi dvori: redovnice i sjećanje na bana
Zapadno od Zagreba, u Zaprešiću, nalazi se dvorac Lužnica, koji je u 18. stoljeću bio reprezentativno sjedište talijanske plemićke obitelji Čikulin, a zatim baruna Raucha, jednog od najutjecajnijih plemićkih rodova Hrvatskog zagorja. Danas Lužnicom ne odjekuje više razgovor plemića nego tišina samostana: dvorac je u vlasništvu sestara milosrdnica koje ga koriste kao dom, odmaralište i duhovni centar, te ga povremeno otvaraju posjetiteljima i sudionicima seminara.
Još malo dalje, u kompleksu Novih dvora Jelačićevih u Zaprešiću, nekoć je živjela obitelj bana Josipa Jelačića, čiji je dvorac bio središte velikog vlastelinstva. Danas ondje više nema potomaka Jelačića; prostor je u javnom vlasništvu, dio zgrada i parka uređen je kao memorijalni prostor i šetalište, a nekadašnje gospodarske zgrade pretvorene su u muzejske i ugostiteljske sadržaje.
Dvorci između turizma, propadanja i snova
Većina dvoraca u zagrebačkoj okolici danas nema stalne stanovnike u klasičnom smislu – u njima žive muzejske zbirke, duhovi legendi i sezonski turisti, više nego obitelji. Neki, poput Lužnice, još su živi domovi posebnih zajednica, drugi su u privatnom vlasništvu i čekaju kapital za obnovu, dok treći služe kao scenografija za vjenčanja, filmove ili jednodnevne izlete.
Ova promjena iz plemićkog doma u kulturni, turistički ili komercijalni prostor zrcali i širi društveni zaokret: zemljišni posjedi više ne znače moć, a dvorci postaju mjesto iskustva, povijesne edukacije i bijega iz grada. Upravo zato zagrebački dvorci danas više ne pripadaju samo jednoj obitelji – oni su, koliko god oronuli ili ekskluzivni bili, dio zajedničke urbane priče koju tek trebamo naučiti čitati i cijeniti.
Piše: Natalija Bilić
Other Articles
Jeftini trikovi za luksuzan izgled doma
